U bojama transparentnosti

Izbori su u prvom redu odraz niske inteligencije biračkog tijela, a ne svojstvo demokracije.

Sutra i prekosutra održavaju se studentski izbori. Da ne kasne nekih 16 mjeseci vjerojatno bih se veselila. Jer ja sam se još u listopadu 2006. veselila kako uskoro prestaje moja agonija. Danas nemam volje niti za to.

Ovaj blog nastao je s namjerom da tu pišem o svojim studentsko-predstavničkim iskustvima. Ali budući da su me sama ta iskustva često bacala u depresiju, nisam imala poticaja još se dodatno bacati u depresiju opisujući ih. Čak niti ovaj tekst mi se ne piše, pišem ga više u nadi da zaključim jedno dvoipolgodišnje, uglavnom negativno poglavlje.

Kada sam se kandidirala, bila sam puna planova i poleta. Tijekom prve godine bila sam vrlo angažirana i uporna. Tijekom druge godine bila sam sama sebi dosadna. Tijekom zadnjih 6 mjeseci glava bi me zaboljela od same pomisli na riječi "studentski zbor", "studentski predstavnik" i tome slično. Obično to opisujem ovako:
- prva godina: osjećala sam se kao Don Quijote u borbi s vjetrenjačama,
- druga godina: osjećala sam se kao otirač za cipele,
- zadnji semestar: osjećala sam se kao WC-četka na Jakuševcu.

Što je uzrok mojim negativnim dojmovima? Činjenica da sam kao studentski predstavnik svjedočila svemu i svačemu čemu u akademskoj zajednici nije mjesto. Od pronevjere novaca i drugih prijevara, brige o vlastitim interesima, lažima i muljanjima, brutalnim ogovaranjima i klevetama, častohleplju, preko nekorektnog ponašanja djelatnika fakulteta kojeg bih bila pošteđena da moja "funkcija" nije tu upravo da bi takve stvari došle do mojih ušiju (ili bile demonstrirane na meni), sve do raznoraznih drugih razočaranja o kojima mi nije dano ili mi se ne da govoriti.

Kada kažem "pronevjera novca", ne kažem to jer volim senzacionalističke sintagme, nego s razlogom. Uostalom, nema niti mjesec dana otkad sam na HRT-u gledala zasjedanje Sabora u kojem su se osvrnuli između ostalog i na činjenicu da je revizijom utvrđeno kako je studentski zbor na mutne načine trošio proračunske novce.

I sada, kad se osvrnem na dvije i pol godine, ipak mogu zaključiti da sam dala najbolje od sebe. Ne kažem da sam učinila mnogo (jedino važnije što eventualno mogu istaknuti kao svoju zaslugu jest neukidanje jednog predmeta i možda osnivanje etičkog povjerenstva za djelatnike fakulteta - zaista se nadam da sam za ovo jedan od važnijih sukrivaca), već da sam učinila najbolje što sam mogla. Možda to nije dovoljno dobro. I da, neki bi to zasigurno učinili bolje. Prije godinu dana (a i dalje stojim iza ove formule) opisala sam to ovako:



Kad se osvrnem na to što općenito znači biti studentski predstavnik, moram zaključiti da većinu vremena to znači nemati baš puno utjecaja ni na što (osobito ne na one bitne stvari). Gnjaviti i tražiti i biti sretan ako se napola ostvari svaki 5. prijedlog. Pa opet, nekad 20-ak glasova u Fakultetskom vijeću znači presuditi kako će izgledati politika fakulteta tijekom naredne 4 godine (= 2 mandata dekana).

Ponekad biti studentski predstavnik može značiti pripremiti se za buduću funkciju ili imati priliku dobro se okoristiti na neki drugi način. Primjerice, među predstavnicima iz mog mandata ima nekoliko onih koji su u međuvremenu lijepo napredovali ili su barem medijski popraćeni. Tako sam uoči i tijekom 25. studenog prošle godine (dan parlamentarnih izbora) dvojicu svojih kolega vidjela na TV-u. Bivši predsjednik Studentskog zbora Zagreba kao predsjednik mladeži HDZ-a skakao je u izbornom stožeru iza RTL-ove novinarke. Jedan drugi kolega pojavio se u funkciji glasnogovornika (IIRC) Electe. U kontekstu nadolazećih studentskih izbora pokazalo se i kako je nekadašnja predstavnica u funkciji savjetnice rektorice diplomirala i postala stručna suradnica prorektorice. A ostali su se barem kao predstavnici naputovali inter- i intrakontinentalno, naslavili (da ne kažem "naijadili" na različitim "ijadama" - Tehnologijadama, Humanijadama i sl.), financirali svoje klubove i svoje projekte - kao i one svojih bliskih prijatelja, sportski uzdizali u izobilju (tko kaže "zdrav duh u zdravom tijelu", laže)... Koliko mi se gadila većina navedenih primjera, neću vam ilustrirati. Trenutno rezignirano primjećujem da ovo zapravo nije ništa neobično u našoj banana-državi. I zaista, kao što je sveučilište država u malom, a fakultet sveučilište u malom, i studentski zbor je isto tu negdje.

Sjećam se jednog svog protukandidata s izbora. Ljudi su ga pitali zašto se kandidira, a on im je rekao "Zato da mogu dodati jedan red u CV." Kad uzmemo u obzir kakvi predstavnici drže vlast u svojim rukama, takve je stvari bolje izostaviti u životopisu.

Ipak, više od loših predstavnika ljute me nekorektni nastavnici/djelatnici. Tako bih na primjer mogla razglabati o asistentu "koji se ljuti na studente" jer su se žalili studentskim predstavnicima (a oni su se žalili profesoru) pa im ne daje zaslužene bodove na žalbama, nego ih zakida za cijelu jednu ocjenu... Ili o crnoj ovci mog omiljenog zavoda koji se odvažio kolegici dati do znanja da ona "čak dobro i izgleda - pa što radi onda na ovom faksu?" Ili o svom nastavniku koji je volio izjavljivati da sam političarka u trenutku kada me nije niti poznavao (i prije početka mog mandata), a tijekom ovih izbora sjedi u povjerenstvu za žalbe (pa dobro, možda se spametio?) Ili o ozbiljnijim stvarima: raznim oblicima diskriminacije studenata po zavičaju, spolu, ocjenama, čak i zdravstvenom stanju...

Što sam ja dobila kao studentski predstavnik? Puno gorčine. Ona jennifer koju su ljudi prije poznavali bila je puno vedrija. Postala sam cinična i sarkastična persona. Ima to i svojih dobrih strana: lakše nasmijem ljude oko sebe, a i pomoći će mojem budućem eventualnom literarnom izričaju. Osim toga, kada se jednog dana usudim tekstualno uobličiti svoje doživljaje, moji će memoari biti bestseler. Ima tu još nešto što mi se ne bi dogodilo da nisam bila studentski prestavnik: ne bih sad bila na semestru u inozemstvu. Jer toliko sam se jadnom i poniženom osjetila na svojoj "funkciji" (negdje u onom trenutku kad sam se iz "Don Quijotea" pretvorila u "otirač za cipele") da sam dobila poriv polagati strane jezike, istraživati ponude za stipendije i prijaviti se - potaknuta između ostalog i željom da se psihički na sigurnoj geografskoj udaljenosti odmorim od farse koja ovoga tjedna za mene završava kalendarski, ali u mojim sjećanjima živi i dalje.

Ono što iz svojih sjećanja ne bih voljela izbrisati neki su izvanredni profesori, asistenti i ponajviše studenti koji su imali interesa i sluha za ono što imam reći. Profesori koji spremno rješavaju studentske probleme, asistenti koji ne samo da su vrlo korektni, nego poneki od njih čak znaju pitati "Kako studentsko predstavljanje?" i pružiti neku vrstu moralne potpore, studenti koji su više ili manje čitali moje izvještaje i slušali moje jadikovke, a najviše oni koji su imali dovoljno povjerenja da mi se sa svojim problemima obrate.

Da se imam prilike vratiti 2 i pol godine u prošlost, opet bih se kandidirala. Jer ja na svojim greškama vrlo sporo učim.

Pozdrav od jennifer/heidi

P.S. I dajte molim vas odite na te izbore jer inače sam vam uzaludno probijala uši svojim pričama tolike mjesece...

Prošlo je godinu dana od dopunskih izbora na FER-u. Nakon godinu dana studentskog predstavljanja mogu reći: imala sam puno planova, nade i volje nešto realizirati. Danas se pitam što mi je tada bilo.

Nakon godinu dana situacija u zagrebačkom Studentskom zboru i dalje mi diže kosu na glavi. Tijekom ove godine (kao uostalom tijekom posljednjih deset) puno se lagalo, dosta se kralo, bilo je zbog toga prosvjeda, medijskih istupa - i nije baš puno vrijedilo. U veljači ostaci ostataka odgovornih studentskih predstavnika istupili su iz vrhovnog tijela i osnovali vlastito, usmjerivši snage u nešto bolje, tražeći nove načine kako "promijeniti svijet". Ovi koji su ostali uglavnom su u miru potrošili studentske pare na veselice i sportska zbivanja (Tehnologijade, Madžarijade i druge ijade), neki pak na vrlo "edukativna" putovanja, npr. u egzotični Brazil. Što se trenutno tamo "radi", tko bi znao. Vjerojatno, po običaju, ništa korisno.

Kao uostalom i na FER-u. Studentski predstavnici nisu niti jednu sjednicu održali već 9 mjeseci, u godinu dana nismo imali nikakvih zajedničkih projekata niti realizacija istih, a za ono malo što se ipak poduzelo uglavnom je zaslužan "a few man band". Možda bi se stvar drugačije odvijala da se Precjednik udostojio sazvati konstituirajuću sjednicu na kojoj bismo izabrali nekog sposobnijeg da nas 42 predstavnika koordinira, ali eto, on se uspješno već godinu dana odupire sazivanju takve sjednice. Toliko otprilike čekamo i financijski izvještaj podružnice jer kasici-prasici SZFER-a može pristupiti isključivo Precjednik koji, koliko smo skužili, taj novac investira u sportske sprave, naravno, sve bez našeg znanja/blagoslova.

Dragi studenti, ne trebaju vam nikakvi predstavnici, niti ovakvi pa niti mi koji za sebe volimo reći da smo bolji od toga. Zašto? Jer najbolje stvari studenti mogu napraviti sami ako im "viša sila" (ministar, rektor, dekan) ne stane na put. Tako je uspješan prosvjed i peticija za spuštanje uvjeta pri upisu u 3. godinu nastojanje "običnih" studenata FER-a. Akcija "Jednaki smo" protiv privilegija/diskriminacije pri upisu pokrenuta od strane "običnih" smrtnika s FFZG-a, ishode još čekamo. Sigurno ima još takvih dobrih primjera.

Prigovore vezane uz termin ili trajanje ponekog kolokvija ili usmenog ispita, ispunjavanje ankete za ocjenjivanje profesora od strane starijih studenata pa i uvođenje predstavljanja mentora na računarstvu, sve su to stvari koje ste mogli postići i bez mene. Pregovore po dekanatu isto može voditi svatko tko poželi. A na sjednici Fakultetskog vijeća glas studentskih predstavnika gotovo nikada nema presudnu ulogu jer nas nema niti 10%, čak ni kad svi dođemo. Na kraju krajeva, uvedena je Bolonja, ali ne sasvim kad se radi o onom da je student zapravo partner.

Prije mjesec dana sam se poveselila: još malo pa će novi izbori, neka će druga idealistička mazohistička budala možda zauzeti moje mjesto. U međuvremenu sam saznala da će izbori vjerojatno tek u veljači. Naime, navodno se čeka usvajanje novog zakona o Studentskom zboru koji bi nas, nakon 10 godina negativnih iskustava, trebao zaštititi od oportunističkih, lažljivih lopova koji sebe nazivaju studentskim predstavnicima, a zapravo samo traže zadovoljenje vlastitih interesa gradeći temelje za svoje buduće političke karijere. Gledat ćemo ih, vjerujte mi, za par godina u Saboru i Vladi.

Nakon godinu dana moj je životopis jedan redak duži, pasivni mi je rječnik obogaćen čitavom paletom uvreda i vulgarizama, dano mi je dovoljno često do znanja gdje mi je tobože mjesto, a postalo mi je i jasno da se protiv vjetrenjača teško može, da se na važnim pozicijama najčešće nalaze oni koji to ne zaslužuju te da u globalu vjerojatno tamo ništa bolje ljude niti sami ne zaslužujemo.

Kako god da bilo, moj mandat traje do veljače pa zato, ukoliko unatoč svemu ovome mislite da vam oko nečega mogu pomoći, slobodno mi se javite. Ipak mi je to posao, zar ne?